Prkosna pesma
Dobrica Erić
Ja
kći Božja
Srbija
izjavljujem dragovoljno
kroz lance i žicu
pred svedocima
Silom, Mukom i Nepravdom
da kriva sam i da
priznajem krivicu!
Kriva sam što sam neko
a ne niko i netko
Kriva sam što u doba
opšteg Srbobrsta
idem u pravoslavnu crkvu
doduše, poretko
i što se krstim ovako
s tri prsta!
Kriva sam što jesam
a treba da nisam
Kriva sam odavno
što stojim uspravno
i gledam u nebo, umesto u
travu
Kriva sam što se drznuh
protiv krivde
kriva sam
što opet slavim svoju krsnu slavu!
Kriva sam što pišem i čitam
ćirilicom
Kriva sam što pevam
smejem se i psujem
(a ponekad i lajem)
Kriva sam, i priznajem
da ne znam što znam, i da
znam što,
ne znam
Kriva sam i da završim
s najvećom krivicom
(pre nego što se zacenim
od smeha)
Kriva sam, tvrdoglavka
što sam Pravoslavka
i Svetosavka i što ne
verujem
u sveti zločin i oproštaj
greha!
Kriva sam i grešna, dakle
što
postojim
i kad već postojim i još
drsko stojim
što bar ne priznam da ne
postojim!
Ako to priznam
da sačuvam glavu
izgubiću časni krst i
krsnu slavu
Ako ne priznam
crno mi se piše
ceo svet će na moju
Zemlju da kidiše
Rulje bivših ljudi
lopova i golja
čopori robota i drugih
monstruma
kidisanje na moje voćnjake
i polja
i na moje bele kuće pored
druma
oko kojih, kao najlepše
odive
cvetaju trešnje, jabuke i
šljive (...)
Moja ružna slika
ozarena lika
koju umnožavate u večeri
i jutra
to je slika vaše svesti i
podsvesti
To nisam ja, spolja
to ste vi - iznutra!
Mnogo smo važne
Zemljo moja mila
Ja i Moje sestre
Istina i Pravda
čim se na nas digla
ovolika sila
čim su na nas zinule
krivda
i nepravda
Šta će ovde džihadlije
krstaši
ameri
koji Mi čerece sinove i
kćeri
Mora da su čule
belosvetske bande
da imamo zlatna Srca
pa ih vade
da ih presade u
sopstvene grudi
ne bi li i oni tako bili
ljudi (...)
Ja se ne plašim smrti
crne duge
već ropskog života i
bolesti duge
Smrt je česta pojava medj
nama Srbima
kao što su proleće
leto
jesen
zima
I nije strašnija
pogotovo danju
od suše
poplave
zemljotresa
mraza
kad je čovek sretne na svome imanju
okadjene duše i svetla
obraza
Zlonamernici
siti i maniti
sve mi zabraniste u
rodjenoj kući
al ne može mi niko
zabraniti
da pevam i da se smejem,
umirući
A to se vama više ne
dogadja
ni kad svadbujete
ni kad, vam se radja!
Poštedite me koca i
konopca
i razapnite me na vrhu
planina
kao vaši praoci što su mog praoca
Isusa Hrista Nazarećanina
Ja ću da gledam
a vi zažmurite
Inače će vam se oči rasprsnuti
od sjaja mog lica
Samo požurite
Što me pre razapnete
pre ću vaskrsnuti!